Udicom se pecaju ribe, tako se obično podrazumeva, međutim možda niste znali postoje i neke nebeske udice za koju se zakačinju ljudi i koja ih povuče, nažalost na nebo. Ovo je priča o jednoj takvoj vrlo lukavoj nebeskoj udici koja ponekad zna da zavara, možda malo kao da okleva da pomisliš da nisi zakačen, da nadu, a zatim naglo trgne na nebo zakoprcano telo.
Još dok je ulazio u automobil i sedao na mesto vozača, nazvaćemo ga Mihael, je obavezno spakovao i dva pakla cigareta, onih sa kamilom, da bi još dok počinjemo razgovor i polako se uključujemo u saobraćaj na putu za neku reku ili jezero, gde smo pošli na pecanje, obavezno zapalio cigaretu i krenula bi priča, gde idemo, koju ribu pecamo, šta može da krene po zlu, da li nam od mamaca ili prihrane za ribu još treba, i tako sve u detalje, o porodici, biznisu i tako sve do vremenske prognoze. Sve je u svari počelo, mnogo, mnogo ranije, ali se sećam svakog detalja, svake reči koje smo razmenili, kao u mitskim dijalozima poučnih priča kojima započinje večno prijateljstvo. Ti znaš da pecaš, tako je počeo malo nadmeno priču, sasvim slučajan susret i to u kantini firme za vreme pauze za ručak, gde je on bio direktor a ja običan službenik. Očigledno nije o meni znao dovoljno i da sam ceo život posvetio tom sportu, a možda je znao, pomislio sam kasnije nego je samo namerno hteo da me isprovocira i uspostavi kontakt. Odgovorio sam neodređeno, nisam želeo da prihvatim tu provokaciji a on je nastavio o svojim uspesima u pecanju. Ipak je proradio moj ego pa sam ponudio vrlo jednostano da ako misli da može da upeca više riba od mene možemo da se takmičimo i da u slučaju da ja upecam više riba da će me u narednih godinu dana voziti kolima svake nedelje na pecanje a da ako on upeca više riba ja ću ih sve žive pojesti kao i da on može da odabere gde će da se peca. Nasmejao se slatko, možda siguran u svoju pobedu, čak je i ponovio kako želi da vidi kako ću ja pojesti svu živu ribu koju upecamo. I tako se opkladismo. Nismo dugo čekali na duel, prva naredna subota. Odabrao je mesto, bar tako mislim gde je pecao najčešće, reka koja se uliva u veštačko jezero, pri samom ušću, gde usporava i gde riba iz jezera u to doba godine izlazi u reku, naravno prihvatio sam, takva je opklada. Mesto mi je bilo poznato, znao sam šta mogu da očekujem i koju ribu najlakše da upecam. Bilo je rano pre podne, proleće, sunčan dan, reka je tekla tiho kao na smrt spremna kada se sjedini sa jezerom. Odabrao je mesto, stao sam pet, šest metara dalje od njega da možemo da se vidimo i komuniciramo. Kada je počeo da sklapa svoj štap za pecanje primetio sam pojedinosti da to nije dobro namešteno i malo mi je laknulo da neću morati da izmišljam razloge zašto ne mogu da pojedem živu ribu. Tako je i bilo, posle sat vremena pecanja predložio je da prekinemo takmičenje jer je prednost bila na mojoj strani i teško da bi je sustigao. Bio je to početak jednog divnog prijateljstva. Kada sam insistirao da ne mora da me u narednih godinu dana vozi kolima na pecanje i da je to u stvari bila šala, nije rekao ništa, ali je uvek kada bi išli na pecanje jednostavno me ubedio, hajde mojim kolima, lakše mi tako, obično je govorio i pričao mi razloge zbog čega. Moji drugovi ribolovci su ga prozvali da je moj učenik. Obišli smo sva moguća mesta za pecanje u bližoj i daljoj okolini, pokazao sam mu sve što znam, koja riba je u kom delu reke, gde može da se pređe reka čamcem, gde treba da se stane na obali a gde da se vozi plovak sa kojim priborom, kojom udicom, kojim plovkom i tako sve u detalje. To je bilo davno, u međuvremenu smo promenili firme, ali smo nastavili druženje i prijateljstvo. Zadnjih godina retko smo išli zajedno na pecanje, on je zavoleo pecanje na jezeru, tamo je sve mirno i pružalo mu je odmor od posla, dok je meni u srcu ostala reka, ta živa voda koja me celog obuzima, ali smo se čuli telefonom dosta često da razmenimo iskustva. Jedan jedini put kada se nije javio na telefon, pre oko dva meseca, uvukao mi je zebnju u srce. Javio se sutradan, odmah sam osetio po glasu da nešto nije u redu. Kancer grla, nešto me je preseklo preko stomaka, odmah sam se setio cigareta i bilo mi je muka. Osetio sam u njegovom glasu optimizam, to mi je davalo nadu, ali bezrazložno, sve se odigralo vrlo brzo, tek neki dan posle završene terapije zračenjem rekao mi je da su analize pokazale da nema više kancera i da je prvo što je uradio otišao i kupio dozvolu za pecanje, pričali smo o narednoj nedelji da odemo zajedno i da se ispričamo. Nije to dočekao, kada sam ga pozvao pred vikend, nije bilo odgovora, stigla mi je poruka od njegove supruge da je preminuo. Dugo sam gledao u telefon ne verujući, dok mi se u glavi odvio ceo film u slikama, dok smo pokisli trčali po pljusku prema kolima, kada smo dugo sedeli na obali jezera i prepričavali razne događaje, kada smo čamcima prelazili preko reke, borili se sa komarcima, delili ručak i pekli kukuruz i ribu na žaru a zasladili se tek nabranim divljim oporim kruškama i slatkim šumskim jagodama. Sve je bilo završeno, nebeska udica je povukla jako nemilosrdno, na udici je bila zakačena cigareta, ona sa kamilom.